kuća R

Bolovanje

Eto, i to se događa - kućica je na bolovanju!

Upravo tako odgovaram čim me netko upita kako napreduje kuća. Zapela je na bolovanju u upravnom odjelu! Referentica koja rješava ''predmet R'' je veći dio rujna provela na bolovanju, došla u ured na par dana, a zatim se vratila na bolovanje. Druga referentica, koja je također bila bolesna, jedva stiže raditi svoj dio posla, a kamoli preuzeti nešto tuđe. Ni voditelj ureda nema ništa više sreće sa zdravljem...

U međuvremenu, još su dvije dječje bolesti napale kuću - put i voda!

Vjerojatno su već svi, koji uskoro planiraju graditi, apsolvirali zakonsku odredbu o pristupu s prometne površine i odredbe prostornih planova uređenja o istima. Put na koji će biti priključena naša kuća, zadovoljava oboje, ali uvijek postoji netko tko želi biti veći papa nego Papa pa spominje potrebu izrade geodetskog elaborata za put; (Okružnica za evidentiranje prometnih površina). Srećom, prije dva tjedna zatekle su nas pripreme za uređenje i asfaltiranje puta, koje Općina vjerojatno izvodi na osnovu nekog odgovarajućeg dokumenta, dakle - više nema sumnje je li put zaista put.

Priča o vodi postala je zanimljiva zajedno s uređenjem puta. Bilo bi ga smiješno asfaltirati, a onda nakon par tjedana raskopati asfalt i polagati cijevi za priključak vode. Plan je bio nazvati Općinu i nadležno poduzeće te probati iskoodinirati radove. Iako još nemamo rješenje o uvjetima građenja, obećano nam je da će se prije asfaltiranja napraviti priprema za priključak vode pa ćemo vidjeti hoće li se to zaista dogoditi. Kako god bilo, barem ćemo imati mirnu savjest da smo probali uštedjeti nešto proračunskog novca... :-))

Kako problemi nikad ne dolaze sami, ovaj tjedan se i moja ''bolja'' polovica razboljela od previše posla i provela par dana u bolnici na infuziji i antibioticima. Sada je doma i miruje, bolovi još traju, ali prolaze... Još malo odmora i spavanja pa će biti dobro.

Ukratko, kuća košta...

Oznake: propisi, zbivanja oko kuće

subota, 25.10.2008. u 14:51 sati • Komentari (2) • Print • #

Sindrom Susjeda

Mislim da gore navedenom naslovu nije potrebno nikakvo detaljno objašnjenje značenja – svatko je barem jednom čuo, ako ne i iskusio, anegdotu o (dobro)susjedskim odnosima i međama koje ih određuju. Tom skupu fenomena, kojeg ću nazvati sindromom, posvećeni su članci i članci Zakona o vlasništvu, uključujući i one najzabavnije koji određuju kome pripadaju plodovi koji s drveta na međi padnu na jednu ili drugu stranu međe i što učiniti s pčelom koja zaluta u susjedovo dvorište. Zbog silne važnosti koju opisani sindrom zauzima u našim životima, zaslužio je biti imenovan velikim slovom – sindromom Susjeda.

Ovo je priča o našem sindromu Susjeda te o njegovu, nadam se, uspješnom izlječenju.

sindrom susjeda
Slika preuzeta s www.joe-ks.com

Zametak problema mogao se naslutiti pri prvom pogledu na izvod iz katastarskog plana – osnovnom obliku čestice pridružen je i čudan repić ''L'' oblika, površine oko 400 m2, o kojem smo znali samo ono što nam je prodavatelj rekao – to je tako kako je, radite s tim što hoćete! Zbog veličine zemljišta, konfiguracije terena, snijega i podivljalog žbunja, par mjeseci nije bilo moguće otkriti gdje bi se točno mogao nalaziti. Bila je vidljiva samo ograda jednoga susjeda, ali taj podatak nam bez točne izmjere nije ništa značio. Posrednik koji nam je pokazao zemljište spominjao je neki put, ali taj repić nije vodio ni od kuda nikamo i nije bio priključen ni na koju drugu prometnu površinu – priču o njegovom nastanku razjasnili smo tek kada se cijeli događaj ozbiljno zahuktao.

U trenutku sklapanja kupoprodajnog ugovora nismo ni slutili da uza zemljište dobivamo i sindrom Susjeda – gratis! Mirovao je dok smo plaćali porez i brisovno očitovanje za dug star 80-ak godina, a zatim je naglo buknuo potaknut zabijanjem geodetskih oznaka duž spomenutog repića. U prvim trenucima mijenjao je zastrašujuće, naravno, neuknjižene oblike: od prava služnosti, preko ugovora o zamjeni zemljišta, do darovnog ugovora, a spominjala se i izgorjela građevna dozvola bespravno izgrađene vikendice, koja donedavno nikad nije ni bila unutar građevinskog područja. Sindrom je kulminirao susretom kod susjedovog odvjetnika - koji, usput rečeno, krši Zakon o radu i Pravilnik o zaštiti na radu za radne i pomoćne prostorije i prostore, a vjerojatno i još poneki (čitaj: nema sanitarije u uredu, već zaposlenici i stranke koriste sanitarije obližnjeg kafića!) - te prijetnjom sudskom tužbom.

Razmjeri koje je sindrom poprimio nisu nas mogli dovoljno začuditi, ali ponajprije su nas dobro zabavili: sporni repić smo i prije početka problema odlučili povoljno prodati ili darovati susjedu jer se prema odredbama prostornog plana s njim samim ništa ne može učiniti, odnosno moguće ga je jedino priključiti susjednoj građevnoj čestici ili uopće ne dirati.

Rješenje se nametnulo sasvim logično: ako susjed želi to zemljište, jedini mogući način da ga dobije je da izradi dokument kojim će legalizirati vikendicu i kojim će predložiti oblik građevne čestice koji ga uključuje. Pa ako nam ne plati cijenu zemljišta, barem će platiti izradu projekta, sve doprinose i pristojbe, a također i odvjetnika sumnjiva morala. Živimo, naime, unutar sustava tržišnog kapitalizma... Osim toga, bilo bi suludo ne iskoristiti priliku kada tri nužna elementa - zakon, prostorni plan uređenja i susjedi voljni ustupiti zemljište - omogućuju legalizaciju 25 godina stare bespravne vikendice. U svakom slučaju, ne čini nam se da je 400 m2 prevelika cijena za željeni mir!

Ovih dana očekujemo sklapanje odgovarajućeg ugovora kojim će zavrzlama konačno biti riješena...

U slučaju da susjed ipak odluči koristiti naše zemljište bez provođenja prethodno opisanog postupka, smislili smo niz obrambenih mehanizama koji mu mogu zagorčati život:

1. Prostornim planom je ipak moguće nešto napraviti s tim komadom zemljišta – propisane udaljenosti od susjednih međa omogućuju postavu pčelinjaka, što je vrlo zabavno rješenje s obzirom da je susjedova terasa tik do međe! Čak bi se pažljivim smještajem cvjetnjaka moglo znatno utjecati na smjer kretanja pčela!

2. Veseli nas i mogućnost prodaje zemljišta koje neće biti dio naše građevne čestice, najozloglašenijem kamataru u okolici, pa neka se on pobrine za opisane probleme sebi svojstvenim metodama!

3. Naravno, isto zemljište možemo prodati nekom od predstavnika dviju manjina, koje su zbog duboko ukorijenjenih predrasuda neiscrpan izvor zlobnih šala, da desecima svojih potomaka osiguraju egzistenciju sakupljanjem otpada ili pečenjem kruha tik do susjedovog prozora – u tom slučaju bismo i mi digli šatore u potrazi za ugodnijim susjedstvom.

Kako je nakon treće točke ponestalo mašte, pozivam sve koji prate ovaj blog da pripomognu idejama kako bi brojnim supatnicima olakšali izlječenje sindroma!

Također se nadam da nam naš susjed, zahvaljujući kojem smo dobili priliku pričati vlastitu anegdotu o sindromu Susjeda, neće ništa zamjeriti ukoliko jednom naiđe na ovaj tekst, već se dobro nasmijati cijeloj priči. Naposlijetku, kad završimo građenje i doselimo u kuću, djeca će nam se zajedno igrati...

Oznake: zemljište, zbivanja oko kuće, propisi

utorak, 14.10.2008. u 22:00 sati • Komentari (0) • Print • #

O kući

Iako su crteži kuće već neko vrijeme spremni, prateći tekst morao je pričekati kišni dan da na listi prioriteta dođe ispred kestena i gljiva. Odabrani crteži prikazuju jednu od osnovnih ideja kuće - njen odnos s neobičnim terenom na koji je smještena, te kosi krov i veliku natkrivenu terasu koja ''lebdi'' iznad vrtače kao neke od glavnih motiva oblikovanja. Tlocrte kuće neću objaviti jer nisu osobito zanimljivi, samo ću ih opisati.

Dakle, kuća je smještena na zapadnoj padini vrtače, a tik uz nju je pomoćna građevina za bicikle, kosilicu i planirani motorčić. Kolni prilaz s tri parkirna mjesta smješten je sjeverno od kuće. U prizemlju kuće su vjetrobran, garderoba, kaskadni dnevni boravak s blagovaonicom i kaminom, kuhinja i wc, a na katu dvije spavaće sobe i kupaonica. Već spomenuta ''lebdeća'' terasa izravno je vezana na dnevni boravak i u ljetnim danima činit će njegov produžetak. To je zajedno oko 125 m2 zatvorenog prostora i oko 25 m2 terase.

Zbog dostupnosti materijala i velikog izbora izvođača odlučili smo se za klasičnu gradnju: nosive zidove od blok-opeke s 10 cm toplinske izolacije, temeljene na trakastim temeljima, polumontažne fert stropne ploče, drveno ventilirano krovište s ukupno oko 20 cm toplinske izolacije, drvenu stolariju... Odabrane završne materijale zadržat ćemo u njihovom izvornom izgledu, na primjer, na armiranobetonskoj stijeni ukopanog dijela kuće ostat će vidljiva tekstura oplate, nastupne plohe čeličnog stubišta bit će drvene daske, kao i pod terase, i slično. Tijekom nekoliko preseljenja po iznajmljivanim stanovima, već smo naučili da ono što se napravi u prvom potezu, ostaje prilično dugo, a često zauvijek. Znači, cilj nam je već samim projektom odabrati način gradnje, završne materijale i pojedine detalje na takav način da raskorak između zamišljenog u projektu i stvarno izvedenog, tj. (ne)dovršenog, bude što manji. Što nije čest slučaj u stvarnosti...

Poučeni primjerom ranijih generacija koje su gradile kuće za brojne članove obitelji, djecu, unuke i praunuke, a sada žive u jednoj kuhinjici i dnevnoj sobi dok ostatak kuće stoji prazan, odlučili smo se za relativno malenu kuću koju ćemo moći održavati i kad ostanemo sami ili je bez problema prodati ako shvatimo da nam ne odgovara taj način života. Ne očekujemo da dječurlija ostane živjeti s nama nakon 18-te ili nakon faksa, nego da ih do te dobi naučimo da se sami pobrinu za sebe, kao što to sada i mi sami činimo.